About 9A2GB

Ivan Držanić, 9A2GB

Croatian radio amateur, born at December 1958 in Samobor, Croatia.
Education: univ. bacc. ing. techn. graph. (BSGT), University of Zagreb, Faculty of Graphic Arts.

Additional, unofficial education:
CEPT “A” class HAM license, HAM operator since 1973
MCP – Microsoft Certified Proffesional

Brončana značka SRH -1990Croatian Amateur Radio Association Bronze badge holder (at 1990), as the recognition of the long-time successful work on the development and expansion of the Amateur Radio movement.

Hobbies and skills: Computer programming, Amateur Radio, Electronic design and construction, Motorbikes, Photography, CNC programming.

 

Software projects:
EMU – Event monitoring Utility
WWL Conversion Utility v2.1
GBCAT – Computer Aided Transceiver

 

Rođen sam u Samoboru, u prosincu 1958. godine, oko 5.30 ujutro, u starom samoborskom rodilištu kojeg više nema – izgorjelo je u požaru, Zanimljivost je da je rađaona bila smještena upravo u sadašnjoj prostoriji primo-predajne sekcije Radio kluba Samobor. Vjerojatno će me vrijeme rođenja odrediti kao ranoranioca za čitav život, a mjesto rođenja kao Samoborca i radioamatera 🙂

Već od najranije dobi zanimao sam se za struju i tehniku, tako da su sve moje igračke uglavnom odmah završavale u dijelovima, ne bi li proniknuo gdje je mali žohar koji pokreće zamašnjak u dječjoj igrački. Moji roditelji Milan i Đurđa su vidjeli da imam dar za rastavljanje svega čega se dohvatim, ali su me podržavali u tim mojim “istraživanjima”, vidjevši da se te rastavljene igračke ne rijetko vraćaju u prvobitno stanje, pa čak i sa kojim kotačem ili žaruljicom više.

Negdje u 5. godini života dokopao sam se jednog od prvih tranzistorskih prijemnika za radio difuziju, koji je obično stajao na kuhinjskom ormariću, Ako se dobro sjećam, imao je oblo drveno kučište presvučeno svjetlo smeđom plastičnom folijom, a komercijalno ime radio prijemnika bilo je “Bled”. Više se sa sigurnošću ne sjećam imena proizvođača, ali mi se čini da je to bila “Iskra”. E, ta iskra je u meni upalila plamen zanimanja za radio uređaje, koji će s većim ili manjim žarom gorjeti cijeli moj život.

S nepunih 10 godina života selimo se iz malog stančića u staroj jezgri Samobora, (Starogradska 17), u kuću koju su svojim rukama i odricanjem sagradili moji roditelji. Bez obzira na to što je nova kuća bila ljepša i veća od malog stana, sjećam se da mi nije bilo drago što moram ostaviti sve svoje prijatelje iz Starogradske i otići u Kolodvorsku, gdje su tada bile samo 3 kuće u bližoj okolici. Promijenio sam i osnovnu školu, pa sam iz stare “Janka Mišića” prešao u novu “Bogumila Tonija”. Nova okolina, novi nastavnici, novi prijatelji…

Osnovnu školu završio sam u mom rodnom Samoboru, a u sjećanju mi je ostala moja učiteljica od 1. do 4. osnovne, gospođa Agata Turk.

Radio klub Samobor otkrio sam u svojoj 13. godini, a iskru zanimanja prema radio uređajima koja je tinjala, razbuktao je nažalost pokojni radioamater i veliki autoritet, gospodin ali i drug – Alojz Valečić (9A6RCL). Tijekom godina položio sam sve radioamaterske kategorije, od ondašnje D, C, B i na kraju A kategorije, koja je danas, pored početničke P kategorije jedina kod nas u HR.

U radio klubu Samobor proveo sam najveći dio slobodnog vremena podučavajući mlade generacije samoborskih radioamatera, putem više tečaja za radioamaterske operatore svih kategorija. Po mojoj procjeni, radi se o 6 generacija radioamatera, od kojih su neki postali vrsni radioamaterski operatori. Naravno, ni natjecanja se nisu zanemarivala, a o tome svjedoće i brojne klupske diplome i pehari koji stoje u samoborskom radio klubu.

Srednju grafičku tehničku školu pohađao sam u Zagrebu. Istina, paralelno sam se upisao i u srednjoškolski centar “Ruđer Bošković”, gdje sam trebao učiti elektroniku, ali sam se na jake sugestije mog oca ipak odlučio nastaviti obiteljsku tradiciju grafičara, što su bili i moji roditelji.

1977. završio sam srednju grafičku tehničku školu, a krajem iste godine položio sam prijemni ispit na ondašnjoj Višoj grafičkoj školi, danas Grafičkom fakultetu zagrebačkog sveučilišta, i započeo studirati.

U međuvremenu, oženio sam moju Jadranku, i 9 mjeseci poslije dobili smo kćer Donaldinu.

1980. postajem dobrovoljni darivatelj krvi, i o tome se nema što previše pričati. Krv darujem iz uvjerenja da time nekome pomažem. Krv sam do sada darovao 63 puta i raditi ću to dok me zdravlje bude služilo.

Za računala sam ozbiljno “zagrizao” 1980, kad je na služenju vojnog roka u Samoboru bio slovenski radioamater Vojko J. Kalan. Tada nas je Vojko, Julija (9A2YO), koji je također služio u Samoboru, i mene ozbiljno zainteresirao za Sinclair ZX80 računalo, kao i za programiraje u Basic-u. 1981. godine kupujem svoje prvo računalo – Sinclair ZX81, sa 16 KB RAM-packom (tadašnja cijena 700 DEM), i počinjem raditi svoje prve programe u Basicu. 1982. godine kupujem Commodore 64, a iza toga, pojavom Sinclair Spectrum 48 računala, kupujem jedan primjerak i proučavam ga, Ipak, nakon nekog vremena, svoje zanimanje prebacujem nazad na Commodore 64, te sa kolegom Ervinom Janovski pišem, i u vlastitoj nakladi tiskam, prvu knjigu na prostorima bivše Jugoslavije, koja potpuno obrađuje Commodore 64, a koji je tih godina izuzetno popularan na tadašnjim prostorima. Knjiga se zvala “BASIC I STROJNO PROGRAMIRANJE ZA COMMODORE C-64”, tiskana je 1985. godine u 1500 primjeraka i rasprodana je za 3 mjeseca.

Knjiga je bila hit, na popularan način je uvodila u svijet programiranjau u BASIC-u i 6510 assembleru sa mnoštvom primjera i objašnjenja. Tek 6 mjeseci kasnije pojavila se iduća, doista opširna knjiga za C-64 (“Commodore za sva vremena”). Odmah iza našeg prvog izdanja knjige, tiskamo i drugo prošireno izdanje, koje također postaje hit i prodaje se u vrlo kratko vrijeme.

U međuvremenu, preko mog stola prodefilirala su razna računala domaće i strane proizvodnje (Galaksija, Orao 102, Atari 260, Atari 520, Atari 1040 STMF), ali se i dalje intenzivno bavim malim C-64, za kojeg radim dosta hardware dodataka (Disk ubrzivači, EPROM moduli, RTTY, Packet Radio, 4-bitni audio digitalizator, itd), i pišem dosta programa (proračun QRB-a, program za izradu predračuna u grafičkoj pripremi rada, Contest program itd).

Tih godina, u organizaciji FAG Enthusia Planck iz Samobora, držim nekoliko tečajeva programiranja u BASIC-u za Commodore 64, koje posjećuju uglavnom polaznici samoborskih osnovnih škola. Pored ostalih mladih ljudi koji su pohađali moja predavanja, tih dana upoznajem i Darija Vidovića, tada zaljubljenika u Commodore 64, a danas uspješnog poslovnog čovjeka.

1985. godine kupujem svoje prvo PC računalo. Odlazim u Muenchen po njega, zajedno sa g. Mladenom Kostešićem i njegovim ocem. Mladena, koji je u vlastitoj nakladi uređivao jedan list koji se bavio Atari ST serijom računala, upoznao sam kao vlasnik Atarija 520, ali su nam se putevi nažalost razišli u međuvremenu. Moj prvi PC bio je AT sa procesorom Intel 80286 na 12 MHz, 1 MB RAM i 20 MB Seagate čvrstim diskom te monokromatskom Hercules karticom. PC računalima bavim se i danas, koristim ih za razne potrebe, od editiranja video materijala do radioamaterskih potreba.

1986. godine rađa se i naša druga kćer Kristina, a samim time povećala se i naša obitelj i obaveze prema njoj.

1986. počinjem se baviti i packet-radijem, digitalnim oblikom komuniciranja na radioamaterskim valovima, po AX.25 protokolu, (modificirani X.25). U radio klub Samobor donosim shemu PR.modema sa AM-7910 chipom, tj. kopiju PR-modema slovenske “Zveze radioamaterjev”, te počinjemo sa izradom više komada takvih modema, za zainteresirane članove.

1987. pokrećem prvi packet-radio BBS na prostoru Republike Hrvatske, tadašnji “YU2GB BBS”. BBS je radio na PC-u sa Intel 80286-12 procesorom, 1 MB RAM-a i TNC-2 (terminal node controller sa Z80 procesorom). Razmjenjujemo poštu tzv. “mail-forwardingom” između Samobora, Pećuha, Ljubljane, Beča, kasnije Sarajeva i Beograda. Digitalni oblici komuniciranja čvrsto su se uvukli u moj radioamaterski život. 1988. organiziran je 1. meeting SysOpa PR čvorišta i radioamaterskih BBS-ova u Sarajevu, na koji odlazim zajedno sa Nenadom, ondašnjim YU2SI.(Nenad je danas privremeno neaktivan, a pozivna oznaka mu je 9A2SI).

1990. godine, Savez radioamatera Hrvatske dodijeljuje mi priznanje u vidu Brončane značke SRH, za dugogodišnji uspješan rad na razvoju i širenju radioamaterskog pokreta.

Domovinski rat u Hrvatskoj je posebno nesretno razdoblje o kojem je toliko toga već napisano, pa ću taj dio preskočiti, i ostaviti povjesničarima da i dalje pišu o njemu.

U prvom mjesecu 1991. pokrećem telefonski BBS, po imenu “G-Box BBS”, sa vrlo velikim brojem korisnika i strukovnih konferencija, te velikim izborom freeware datoteka za download, iz svih područja. G-Box BBS radi na samo jednoj telefonskoj liniji, a postotak zauzeća linije u prvih 3 godine postojanja bio je veci od 75%. Prvi life-time VIP korisnik bio je moj prijatelj Andrija Musić, (također radioamater, 9A6IPY, čiju radioamatersku aktivnost je ubila pojava mobitela), koji se na G-Box mailing listi javlja i danas. Internet polako “jede” BBS-korisničku masu, i s obzirom na jednostavnost komunikacije, dovodi do zatvaranja svih hrvatskih BBS-ova. G-Box je ugašen u onom obliku u kojem je postojao do 01.09.2003. godine, nakon više od 12 godina rada, i ponovo reinkarrniran na serveru jednog od G-Box Pointa (Aleksandar Ivanišević), i radi kao Closed User Group na Internetu i dan danas. Mnogi bivši G-Box Pointi bili su učenici i studenti dok su se spajali na G-Box, a danas su strukovnjaci na svojim područjima, inženjeri i doktori nauka (Ivan Širić – Shirke, Radovan Vrana, Dražen Kunović – Kuna (u velikoj tuzi našeg Dražena ispratili smo na vječni počinak 2009. godine. Dražene, počivaj u miru božjem, neka ti je laka hrvatska gruda), Boris Ivičević – Fottach, Božidar Moćnik – BoMo, itd).

18.08.1991. u antenu mog FT-290R udara grom, i razara sve što je žicom bilo povezano za radio uređaj: sam FT-290R, TNC2, PC, 2 televizora, radio-telefon itd… Samim time prestaje i rad 9A2GB packet-radio BBS-a, prvog PR BBS-a u Hrvata.

1992. godine radimo projekt izrade digitalnog stereo kodera i predajnika za dotur FM signala za radio difuziju, (linka), koji je uspješno okončan a uređaji pušteni u pogon. Veliku ulogu u projektiranju i izradi digitalnog stereao kodera i linkovskog predajnika imao je moj dragi prijatelj Julije Novak (9A2YO) iz Vukovara.

1995. godine rađa se i naša treća kćer Ivana. Iste godine, potvrdu ranije stečenih strukovnih znanja stičem diplomom na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u zvanju grafičkog inženjera (univ. bacc. ing. techn. graph.) a samim time i sva prava koja mi po zakonu pripadaju.

2002. godine slušam 5 Microsoftovih cjelina za sticanje zvanja MCSE (Microsoft Certified System Engineer), polažem ispit i stičem industrijski certifikat MCP (Microsoft Certified Professional).

Spletom okolnosti, u mirovinu odlazim 2003. godine, i posvećujem se obitelji i hobijima, koliko mi to prilike dopuštaju.

 

Views: (3233)